Du-dum, du-dum, du-dum, troplju kola po železnički šina. Liza i nje muž su sami u kupeju.

Tiho je. Neobična tišina. Atmosferična. Ne ona, ka človika objami, nego već onakova, ka mu pretišće na dušu.

Onkraj okanca se giblje krajina, kot da bi s njimi putovala – vrhi ter sjenokoše, potoki ter mosti, oblaki ter sunčeni traki. Du-dum, du¬-dum, du-dum.

Ova monotonija spominja Lizu na drugu jednolikost. Danas su pohodili starački dom, kade živi staramajka mladoga muža.
Živi? Je ovo život?

Mnoga ljeta mu je bilo od domi prepovidano poiskati staramajku. Otac se je srdio sa svojom punicom. Obična svadja, kakova se skoro u svakom drugom stanu najde – jerbinja, polje, dica ter pastorki, druga žena pa premalo pinez.

Mladi muž je bio svoju staramajku skoro pozabio. Dokle se nije oženio.

Liza je bila sprogovorila želju, da bi pozvali i staramajku nje muža na pir. Zač zapravo? Kumaj je nju poznala. Morebit, da bi njoj kroza to laglje padalo, ne preveć zgrišiti svoje vlašće staramajke? Ove je poznala samo od stari slik ter od povidanj svoji roditeljev.

Ovu staramajku su konačno bili pozvali na svadbu. Bio je to početak skromnoga shadjanja. Pažljivo su pleli slabu vezu prema starici.

Liza se ogleda prema obloku. Najednoč već ne vidi krajinu za okancem. U staklu se zrcali obraz staramajke. Regman, oči diboko u šupljina, usta uzak potez, lica blijeda ter prez farbe, vlasi rijetki, bijeli. Obraz prez ufanja. Neizrečeno tužan, osamljen. Oči otprti u nejasnu daljinu, uši zatvoreni, nedosežljivi za razgovor pohodnikov.

Prosta, željezna stelja, sterilna hiža prez kipov na zidina, hladno tlo. Niti vlašći rubac na željeznom stoliću uz stelju.

Liza pokušava predstavit si žitak u onom stanu. Svakidanji žitak.

Ljeto za ljetom, dan za danom, uvijek isto: leć, jist, umivat, spavat. Nikakovoga posla. Dan mora bit dužicak - pa stopr noć!

Kako more žena ovako živit? Naučna, da se skrbi za jato dice, u ranu zoru kot žnjačica hitrit na polje, u najgorjoj vrućini izdurat ča do večera? Žena, ka je prala rube desetero ljudi? Žena, čiji hrbat biše u toku ljet prignut od teškoga djela. Prez suprotstavljanja je obvršavala svoje djelo. Kot mnoge druge žene nje dobe. Napunjevala je driveni kabao s vodom iz dalekoga seoskoga zdenca, pekla kruh, krpala pratež, krmila blago, u bojnu dob obdjelivala polje, pa puna ufanja čekala povratak svojega muža.

Monotoni život u tudjem stanu, med tudjimi ljudi, ki govoru tudjim jezikom – ova jednolikost je zatupila pogled stare žene. Oči, obrnuti prema daljini, zatvaraju razumu blizinu, pokušavaju se braniti tudje okolice ter vlašće sramote.

Šestero dice je porodila. U šesteri stani sada nije mjesta za nju. Najmladji bi nju rado k sebi zeo, ali njegovoj ženi pre teško važe muka staroga života.

Kad se otpodne nagiblje, dojde Lizi na misli, da bi staramajku otpeljali na vrt. Duha protulića lebdi u zraku. Prvo cvijeće se kaže.

U prvom hipcu staramajka odbije. Noge da ju već ne bi tako daleko nosile. Ali kad pogleda u odlučne oči svojega unuka, se nesigurno nasmihne ter drhtećimi prsti zgrabi njegovu pruženu ruku.

Pod starom murvom, na drivenoj klupi, otvoru se nje usnice.

Starica se spominja svojega života. Svaka rič, ku sprogovori, potvrdi nje hlepnju za selom, svojom bivšom domovinom.

Kad dojde dob rastanka, im je teško oko srca.

Nje plaši misao, da ćedu se vrnut u selo ter ostavit staramajku poznatomu ritmu: leć, jist, umivat, spavat, leć, jist, umivat, spavat.

Dan za danom će čekat. Čekat svoju vlašću smrt. Nikada već projt iz ovoga stana. Ne živa.

Kot da bi nje udrila po licu, oćutu Liza i nje muž pitanje starice, s kim je otpusti na put:

"Cvatu doma tulipani?"

JSN Glass template designed by JoomlaShine.com